Prema istraživanju kojega je u lipnju 2001., a prema narudžbi Ministarstva za europske integracije proveo GfK - Centar za istraživanje tržišta, mišljenje velike većine (75,6%) hrvatskih građana o uključivanju Hrvatske u Europsku uniju (EU) je pozitivno. Tako veliki postotak, najveći zabilježen u svim tranzicijskim državama, nije iznenađujući budući da je jedna od najbitnijih odrednica predizbornih programa stranaka današnje vladajuće koalicije bila ubrzano približavanje Euroatlantskim integracijama.
Međutim, sve više građana boji se za samostalnost i suverenost Hrvatske države, a brine ih i nužnost suradnje sa zemljama u regiji. Paradoksalno, pro-europski orijentiranu hrvatsku Vladu oporba optužuje za "odvlačenje" države na Zapadni Balkan, iako je stav Vlade i stranaka parlamentarne većine jasan: Hrvatska se zalaže za regionalnu suradnju, ali ne želi ni na koji način biti talac regije. Hrvatska s interesom prati kvantitetu promjena u Jugoslaviji, ali nije niti impresionirana niti zadovoljna njihovom kvalitetom. Hrvatska se zalaže za stvaranje zone slobodne trgovine, ali ne samo u regiji jugoistočne Europe, nego želi što prije pristupiti i CEFTI. Hrvatska želi suradnju u borbi protiv kriminala, nelegalne migracije ljudi, te svih vrsta krijumčarenja. Hrvatskoj su prihvatljivi zajednički infrastrukturni, prometni, gospodarski i slični projekti, ali joj nisu prihvatljivi nikakvi institucionalizirani okviri povezivanja. Drugim riječima, Hrvatskoj nije prihvatljiv tzv. "regionalni pristup", prema kojem bi se zemlje jugoistočne Europe u EU "primale u paketu", to tek onda kada i posljednja od njih ispuni potrebne gospodarske, političke, demokratske i ostale kriterije.
Arhetipskim strahovima od raznih Balkanskih unija ("Balkanoslavije") zacijelo je doprinjela i prepolitizirana atmosfera posljednjih saborskih rasprava. Bilo bi zaista pretenciozno tvrditi da određenih pritisaka nema i da ih nije bilo; spomenimo razne zemljopisne karte, ne-papire (kako se u diplomaciji nazivaju različite, obično nepotpisane, inicijative namijenjene ispitivanju javnog mijenja), izjave različitih političara itd.
U tom su kontekstu hrvatskoj javnosti najpoznatiji (i vjerojatno najiritantniji) bili:
Za razliku od izjava pojedinih političara, hrvatskoj javnosti su manje ili nikako poznate brojne rezolucije, deklaracije i ini službeni dokumenti različitih institucija i političkih organizacija u kojima se promovira individualni pristup pri vrednovanju pojedinih država u procesu približavanja euroatlantskim integracijama te se daju konkretni vremenski rokovi. Nabrojimo i komentirajmo neke od njih.
Zagrebačka deklaracija Socijalističke Internacionale
U zagrebačkom hotelu Intercontinental 5. i 6. listopada 2000. održan je sastanak Komiteta za srednju i istočnu Europu Socijalističke internacionale (SI). Nakon sastanka usvojena je "Zagrebačka deklaracija" u koju je ušao za Hrvatsku izuzetno važan stavak o načinu proširenja EU u kojem se promovira individualni princip. Taj stavak, donesen na prijedlog Mirjane Ferić-Vac i dr. sc. Zdenka Franića, predstavnika Socijaldemokratske stranke Hrvatske (SDP), glasi: Komitet za srednju i istočnu Europu Socijalističke internacionale u isto vrijeme poziva Europsku uniju da slijedi strategiju pridruživanja u svezi zemalja, kao što je Hrvatska, koje se u budućnosti žele priključiti EU, a koje će se primati na osnovu individualnih postignuća.
Na tiskovnoj konferenciji organiziranoj po završetku skupa, upitan o inicijativi iz tzv. ne-papira Carla Bildta, Pierro Fassino, supredsjedatelj Komiteta, kratko je odgovorio: "To nije stav SI, mi podržavamo individualni pristup." Vrijedi napomenuti da je u Deklaraciju uključen i stav (također zalaganjem predstavnika SDP-a) da Jugoslavija Međunarodnom sudu u Haagu mora izručiti ratne zločince, uključujući i Slobodana Miloševića. Ova je Deklaracija tako postala jedan od prvih dokumenata u kojem se taj zahtjev izričito navodi u pisanom obliku.
Rezolucije Parlamentarne skupštine NATO-a
Na jesenskom zasjedanju Parlamentarne skupštine NATO-a (NATO-PA) u Berlinu, (17-21. studenoga 2000.) osnažen je individualni pristup prigodom prijama novih članica u EU, prihvaćanjem takvog amandmana dr. sc. Zdenka Franića, vršitelja dužnosti voditelja delegacije Hrvatskog sabora, na "Rezoluciju o jačanju stabilnosti, mira i napretka u jugoistočnoj Europi" koji glasi: Skupština POŽURUJE vlade i parlamente zemalja članica Sjevernoatlantskog saveza da podupru strategiju pridruživanja upravljenu prema onim zemljama iz regije koje se u budućnosti žele pridružiti Europskoj uniji, prihvačajući da će pristupanje svake od tih zemalja biti zasnovano na njenim individualnim postignućima.
Na istom zasjedanju, u "Rezoluciji o proširenju NATO-a" također je osnažena politika "otvorenih vrata" glede proširivanja NATO saveza, čime je afirmiran individualni pristup i u tom procesu. Ujedno, za to su proširenje dani konkretni vremenski rokovi.
Stavak glasi: Skupština POZIVA Sjevernoatlantsko Vijeće da najkasnije na svom summitu [u Pragu] godine 2002. pozove na pregovore o pridruživanju sve Europske demokratske zemlje koje traže članstvo u NATO-u, a ispunjavaju uvjete za članstvo postavljene godine 1995. u Studiji o proširenju NATO-a.
Na proljetnom zasjedanju NATO-PA, održanom u Vilniusu od 17-21. svibnja 2001., na "Rezoluciju o proširenju NATO-a" usvojen je i dodatni stavak koji isljučuje pravo veta na proširenje: Skupština ponovo potvrđuje pravo svake europske demokracije da traži članstvo u NATO savezu, a na to pravo niti jedna treća strana nema pravo veta.
Zaključna deklaracija Zagrebačkog summita
U Zagrebu su se 24. studenoga 2000. okupili predsjednici država ili vlada zemalja Europske unije i onih zemalja koje su željele pristupiti procesu stabilizacije i pridruživanja. Tvrdilo se da je "Zaključna deklaracija" za Hrvatsku neprihvatljiva (uglavnom zbog navodnog naziva "Balkanski summit") te da predstavlja opasnost po političku opstojnost zemlje. Organizirani su i (ne baš masovni) prosvjedi. Lako je provjeriti (na službenim WWW stranicama Europske unije) da se skup zaista zove "Zagrebački summit": Balkan se ne spominje već se naglašava da je proces stabilizacije i pridruživanja ključni mehanizam politike EU prema zemljama jugoistočne Europe (Hrvatska, BiH, Srbija, Makedonija i Albanija). U deklaraciji dalje stoji da Unija predlaže individualni pristup svakoj od tih zemalja u kontekstu definiranom u aneksu deklaracije. Taj aneks glede Hrvatske određuje raspon aktivnosti i reformskih napora hrvatskih vlasti u cilju približavanja EU.
Manifest "Šira Europa - socijaldemokrati to mogu"
U Udinama su 21. travnja 2001. socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slovenije te regija Friuli-Venezia Giulia, Veneta, Koruške i Štajerske potpisale manifest pod geslom "Šira Europa - socijaldemokrati to mogu". Manifest pretstavlja okvir za još jaču političku suradnju srodnih stranaka Hrvatske, Slovenije, Austrije i Italije, posebice u pitanjima sigurnosti i prekogranične suradnje. U delegaciji Socijaldemokratske stranke Hrvatske bili su saborski zastupnici i članovi Odbora za vanjsku politiku SDP-a, Mirjana Ferić-Vac i dr.sc. Zdenko Franić. Za Hrvatsku je važno da se snažno podržava u ubrzanom približavanju euroatlantskim integracijama i to na načelima vrednovanja njenih individualnih rezultata. Također, u Manifestu se poziva na pomicanje schengenskih granica na hrvatske istočne granice, a Slovenija i Hrvatska se pozivaju da ubrzaju reforme u cilju približavanja uvjetima Schengenskog sporazuma. Valja istaći i inicijativu za stvaranje zajedničke mreže gospodarskih komora zemalja i regija potpisnica, kako bi se promovirala prekogranična suradnja, povećala mobilnost radne snage u cijeloj regiji i time stvorila mnoga nova radna mjesta. Za Hrvatsku važniji stavci Manifesta jesu:
Socijaldemokrati:
Berlinska deklaracija Kongresa Stranke europskih socijalista
Na Kongresu Stranke europskih socijalista (PES) održanom u Berlinu, 8. i 9. svibnja 2001. usvojena je Berlinska deklaracija pod naslovom "Promjenama do sigurnosti. Za Hrvatsku je naročito važan stavak u poglavlju 1 (Proširenje i reforma EU) koji govori o individualnom pristupu pri prijamu novih zemalja u EU:
Svaka zemlja kandidat za članstvo u EU bit će prosuđivana prema njenim vlastitim postignućima, odnosno vrednotama. EU ima odgovornost da pomogne zemljama koje traže članstvo u EU u rješavanju socijalnih i gospodarskih potreba, kao i da pomogne u jačanju njihovog demokratskog sustava kako bi one postale punopravne članice što je prije moguće.
Valja napomenuti da je PES krovna udruga europskih socijaldemokratskih i socijalističkih stranaka, a po brojnosti predstavlja drugu frakciju u Europskom parlamentu. Kako je stav o individualnom pristupu pri proširivanju EU već ranije usvojila i Socijalistička internacionala (čak u tom kontekstu eksplicite spomenuvši Hrvatsku!), čija je članica i PES, nije bilo razloga da se ne ugradi i u deklaraciju samoga PES-a. Budući da su u gotovo svim državama EU na vlasti socijaldemokrati ili socijalisti, može se s pravom smatrati da ovaj stavak o individualnom pristupu predstavlja i stav EU.
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju
Početkom srpnja 2001. je nakon petomjesečnih pregovora parafiran privremeni "Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Europskih zajednica i njihovih država članica i Republike Hrvatske" (SSP). Iako je glavni pregovarač s EU Neven Mimica izvješćivao Sabor o tijeku pregovora, a sam nacrt sporazuma bio je dostupan na Internetu, neki su mediji SSP pomalo mistificirali, smatrajući "da ga se krije od javnosti". Cilj sporazuma jest preciziranje razvoja odnosa Hrvatske i EU, s konačnim ciljem uključivanja Hrvatske u Uniju. Konačni sporazum mora ratificirati Sabor, što je predviđeno za kraj ove godine. SSP je opsežan dokument koji na nekoliko stotina stranica sadrži odredbe o poštivanju demokratskih principa, ljudskih prava, prava manjina, slobodi medija, pravilima tržišnog natjecanja, financijskoj suradnji, a naravno i odredbe o slobodnom kretanju robe, ljudi, kapitala i usluga. Dakle, radi se o vrijednostima na kojima se temelji i sama EU. U tom kontekstu valja stoga promatrati i inicijative s regionalnom dimenzijom. Ipak, već u članku 3. Sporazuma promiče se individualni pristup vrednovanja Hrvatske:
Međunarodni i regionalni mir i stabilnost te razvitak dobrosusjedskih odnosa ključni su za proces stabilizacije i pridruživanja koji se spominje u zaključcima Vijeća Europske unije od 21. lipnja 1999. godine. Sklapanje i provedba ovoga Sporazuma u skladu su sa zaključcima Vijeća Europske unije od 29. travnja 1997. godine, a temelje se na individualnim postignućima Hrvatske.
Zaključimo
Kako se u našim medijima glede raznih regionalnih inicijativa daje velika pozornost izjavama pojedinih političara, više ili manje (ne)sklonih Hrvatskoj, važno je naglasiti da takve izjave, budući da se ne radi o službenim dokumentima, mogu predstavljati samo osobne stavove. Nasuprot tome, u gotovo svim relevantnim rezolucijama, deklaracijama i ostalim dokumentima koji govore o odnosu Hrvatske i Europske unije promoviran je individualni pristup. Ti su dokumenti možda suhoparni, čak pomalo dosadni, ali su za budućnost Hrvatske daleko značajniji od medijski atraktivnih izjava koje razni katastrofičari potom koriste za širenju kolektivne antibalkanske paranoje. Ovi sjajni rezultati "tihe diplomacije" očiti su dokaz da se hrvatski interesi ponajbolje promoviraju onda kada stranačka diplomacija (bez obzira na dio političkog spektra) pri rješavanju bitnih pitanja prethodi državnoj i parlamentarnoj. Nadajmo se samo da će i ovakve aktivnosti jednom postati medijski zanimljivije!
Internet adrese citiranih dokumenata
Kako bi čitatelji mogli usporediti prijevode u tekstu citiranih članaka s izvornicima te proučiti i šire kontekste u kojima se oni spominju priložene su i Internet adrese navedenih dokumenata. Svi su linkovi još prije desetak dana funkcionirali, ali valja imati na umu da "vijek života" pojedinog linka ne mora biti osobito dug. Također, zbog opterećenosti nekih poslužitelja zna se desiti da određeni dokument privremeno bude nedostupan.
Posljednji prepravak: 15. prosinca 2001.
